U samom početku pandemije koronavirusa mnogo se raspravljalo o putovima širenja infekcije i mogućoj zahvaćenosti očiju. Jedno od prvih upozorenja na pojavu nove, ozbiljne i sistemske bolesti stiglo je od kineskog oftalmologa Li Wenlianga, koji je pretpostavljao da je inficiran virusom od asimptomatskog glaukomskog bolesnika. Moram priznati da smo u tom početnom periodu sa zabrinutošću primali vijesti iz Kine i Italije o višim stopama infekcije među oftalmolozima i otorinolaringolozima u odnosu na druge medicinske specijalnosti, upravo zbog bliskog kontakta s bolesnicima. Iako je bilo jasno da se virus širi respiratornim putem, razmatrala se mogućnost širenja infekcije preko sluznice oka, odnosno konjunktive. S tim ciljem, u sklopu općih higijenskih mjera stvarane su preporuke da se izbjegava diranje očiju rukama, a neki su čak savjetovali izbjegavanje nošenja kontaktnih leća i upotrebu naočala kao dodatnog elementa zaštite. Naočale i viziri vrlo su brzo postali sastavni dio medicinske opreme. Postojala je bojazan da bi se virus putem suza kroz odvodne suzne putove i nazolakrimalni kanal mogao izlučivati u nazofarinks i dospjeti u respiratorni trakt. Poslije je potvrđena prisutnost virusa u očnim tkivima i suzama, ali se isto tako pokazalo da su kod manje od jedan posto oboljelih prisutni očni simptomi u obliku konjunktivitisa. Broj ACE-2 receptora na epitelu spojnice vrlo je nizak u usporedbi s respiratornim tkivom, kao što je nizak i kapacitet vezivanja virusa na receptore površine oka, što sugerira vrlo nizak rizik prijenosa putem očne površine.

U novije vrijeme pozornost je usmjerena na posljedice pandemije. Većina medija je prije nekoliko mjeseci prenijela upozorenja da bi se dugoročne posljedice zatvorenosti i online nastave mogle odraziti na mlađu populaciju u smislu većeg broja kratkovidnih osoba. Međutim, to je pitanje još uvijek bez konačnog odgovora. Kratkovidnost ili miopija ima multifaktorsku etiologiju, te uz faktore okoliša važnu ulogu ima i genetska predispozicija, odnosno naslijeđe. Incidencija je već desetljećima u porastu, pogotovo u azijskim zemljama. Istina, pojedine studije pokazale su da produljene aktivnosti i rad na blizinu povećavaju rizik za razvoj kratkovidnosti, a druga istraživanja ukazuju na smanjen rizik kod djece koja su više vremena provodila na otvorenom, na dnevnom svjetlu. Već dulje vrijeme, i prije ove pandemije, živimo u informacijskom dobu, tehnološki su uređaji poput mobitela, tableta i računala sveprisutni i, nažalost, ne postoje usuglašene preporuke o tome koliko bi se vremena djeci trebalo dopustiti bilo za učenje, bilo za igranje na različitim ekranima. Zbog djelovanja ekrana i smanjenog broja treptanja, kratkoročne se posljedice javljaju u obliku zamućenja vida, suhoće oka i osjećaja napetosti te se uspješno mogu liječiti primjenom umjetnih suza. Dugoročno, najbolji savjet za sve, a posebno za djecu je uspostavljanje ravnoteže između vidnih zahtjeva na blizinu i na daljinu, sa što više boravljenja, opuštanja ili igre na otvorenom, odnosno na Sunčevu svjetlu.

Virusni konjunktivitis, pa i onaj uzrokovan koronavirusom manifestira se crvenilom oka, žuljanjem, osjećajem nelagode i suzenjem. U pravilu je samolimitirajuća bolest, terapija je simptomatska i podrazumijeva primjenu umjetnih suza. U ozbiljnijim slučajevima lokalno se mogu primijeniti kortikosteroidi, a kod bakterijske superinfekcije i antibiotske kapi. Sporadično su opisani pojedinačni slučajevi unutarnjih upala i zahvaćenosti različitih struktura oka tijekom infekcije covidom-19. Postoje izvješća o malo većoj učestalosti vaskularnih bolesti mrežnice poput okluzije arterije ili vene centralis retine, ali bit će potrebno više vremena i istraživanja kako bismo procijenili pojavnost i povezanost ovih bolesti s koronavirusima.

Puno ozbiljnije posljedice na zdravlje očiju možemo očekivati zbog neodlaska na preglede ili zbog neredovitih pregleda, uzrokovanih ili djelomičnim zatvaranjem i ograničenjima opterećenih zdravstvenih ustanova ili razumljivim strahom od dolaska u bolnice tijekom svih valova pandemije. Iako je velik broj oftalmoloških odjela i klinika odlično funkcionirao tijekom pandemije, posljedice već možemo uočiti kod naših pacijenata koji boluju od kroničnih očnih bolesti poput glaukoma, dijabetičke retinopatije ili senilne makularne degeneracije. Kod manjeg broja njih bolest se, nažalost, pogoršala.

Neobično i ne tako često, ali može. Srećom, stres je samo jedan od elemenata u patofiziologiji bolesti koja se zove centralna serozna retinopatija; u protivnom bi većina ljudi u današnje vrijeme bila bolesna i imala bi problema s vidom. Za manji broj osoba koje imaju predispoziciju, specifičan tip osobnosti, obrazac ponašanja i reakcije na stresne događaje, smatra se da izloženost stresnim situacijama može potaknuti mehanizme koji rezultiraju oštećenjem barijere u mrežnici i nakupljanjem tekućine na području žute pjege koja je odgovorna za centralni vid, što rezultira zamućenjem vida ili iskrivljenjem slike. U većini slučajeva vid se tijekom vremena vraća na normalne vrijednosti, a samo se kod manjeg broja bolesnika mogu se razviti komplikacije koje zahtijevaju specifične terapijske pristupe.

Kada se javi nagli pad vida, crvenilo ili bol u oku, a oko može jako boljeti, ljudi razumno reagiraju i jave se na pregled u kratkom roku. Možda iznenađuje, ali postoji relativno dobro razvijena svijest o glaukomskoj bolesti, koja nema simptoma, a može dovesti do sljepoće. Za to su najzaslužniji kolege koji se bave glaukomom i već godinama putem različitih manifestacija obavljaju preventivne preglede i edukacije o toj bolesti. Također, postoji spoznaja o katarakti ili sivoj mreni kao uzroku slabljenja vida kod starijih osoba, ali i kriva pretpostavka da očna mrena treba «sazreti». Nažalost, ponekad krive pretpostavke i čekanje imaju loš ishod jer u istoj populaciji bolesnika mogu biti prisutne i druge bolesti, poput dijabetičke retinopatije i senilne makularne degeneracije koje, ako se ne prepoznaju i ne liječe na vrijeme, završavaju teškim oblicima sljepoće. Stoga pojava svakog zamućenja vida i svako iskrivljenje slike centralnog vida zahtijeva oftalmološki pregled.

Pojava plutajućih točkica ili mušica sama po sebi je bezazlena i povezana s procesom starenja. Međutim, ako je povezana s pojavom bljeskova pred očima, povećanjem broja mušica ili tamnom zavjesom u vidnom polju, može upućivati na puno ozbiljnija stanja, kao što su ruptura ili ablacija mrežnice. Danas u oftalmologiji raspolažemo modernom dijagnostičkom opremom, suvremenim terapijskim aparatima i pametnim lijekovima, pa možemo uspješno liječiti mnoge bolesti. Nešto što je prije deset do petnaest godina bilo nezamislivo, danas je moguće te se u praksi obavlja rutinski, samo je potrebno na vrijeme prepoznati simptome i javiti se na oftalmološki pregled.